Za vrijeme nedavnih velikih vrućina jednoga dana sam otišao na rijeku Bosnu da potražim hlada i malo osvježenja. Prvo sam boravio, kupao se i pomalo pecao u Trnjanima kod ribarske kolibe, a nakon toga sam nizvodno posmatrao Bosnu tražeći lijepa mjesta za pecanje i odmor, dugo posmatrao deponije i eksploataciju šljunka i pijeska i "način" na koji se to radi, posmatrao sam i razmišljao zašto je Bosna sada tako plitka i gotovo crna... Tako se pomalo pomičući došao sam do jednog prilaza Bosni u Podnovlju na kojem sam primijetio mali improvizovani putokaz na lijevo sa natpisom "šator". Zainteresovalo me je pa sam kolima produžio voziti u tom pravcu malim putićem, pa preko njive sa vidljivom stazom, ponovo putićem i dodjem do same Bosne, stanem. Nedaleko desno, zaista šator, veliki možda za pedesetak ili više ljudi. Nalazio se u hladovini i oko njega i pred njim se vrtilo oko desetak ljudi. Ispred šatora na par metara, traktor - zetor sa prikolicom na kojoj je sijeno i gomila prostrtih jorgana i deka-neko je prethodne noći na njoj spavao pod vedrim nebom. Lijevo na desetak metara podignut stoji jedan mali šator za dvoje-troje. Malo podalje dvojica ribara pecaju i nešto glasno dovikuju ostalima. Izađem iz auta i polako krenem prema ljudima pozdravljajući ih izdaljeg na što mi oni srdačno odgovore i pozovu me da sa njima sjednem i popričam. Kažu da ih je do prije sat bilo blizu sto, da su svi većinom odatle mještani - Podnovlje, Božinci, Trnjani. Predstavim im se i priupitam kako su uspjeli da se tako okupe, jer je sve teže u ovom brzom vremenu okupiti malo više ljudi bilo kakvim povodom. Objašnjavaju mi da je slavljen rodjendan dvojice ljudi uz pečenje i pjesmu u hladovini vrba i topola pod šatorom, a da je jedan od slavljenika, za divno čudo upravo danas dobio unuka koji se, eto, sticajem okolnosti rodio u Moskvi.
I tako člestitajući slavljenicima, nastavimo razgovor uz pivo i mezu. Ljubazni i dobri ljudi, razgovorni i znatiželjni, priča po priča o ribarenju, o zagađenosti Bosne, o nekim boljim vremenima.
Kada sam se predstavljao, govoreći da sam iz Polja odmah me dočeka pitanje : je li iz Ževanjskog? Odgovorim da sam iz Polja, tu u blizini, iz derventskog Polja. Svi uglas kažu : pa da iz Ževanjskog polja. Pitam - kako to misle i oni mi objasne i vidim ljudi ne griješe, samo ja prvi puta čujem za taj pojam. A, oni zapravo misle na "žetvanjsko polje" što su zapravo Sredelja ili naša ekonomija. Polje poznaju po dobroj žetvi i ogromnim plodnim površinama. Kažu da su nekada vodili stoku ili zaprežnim kolima išli na sajam u Derventu, na vašar, i da dobro poznaju naš put kroz Polje... I još rekoše da su uvijek morali, idući iz Dervente za Podnovlje-vraćajući se, zastajati na brdu između Polja i Kuline da bi "ispustili vodu i ljudi i konji", pa su to brdo Podnovčani nazivali "Pišanovo brdo". Svi smo se nasmijali, a onda su me pitali i o nekim ljudima iz Polja koje su poznavali, o Derventi, o Brodu i drugim temama...dugo smo pričali i o rijeci Bosni, njenim ljepotama, ribarenju, ljetnoj regati, o zagađenju i njihovoj tuzi zbog toga, o Podnovlju, a potom sam se srdačno pozdravio sa svima, zahvalio im se na časti i sve do auta me je ispratio jedan ljubazni Podnovčanin-gospodin Krekić, koji je nekako tokom razgovora pokazao i najviše znanja o našem širem zavičaju, njegovim ljudima, običajima... Eto tako sam saznao za "Ževanjsko polje" i za "Pišanovo brdo", ali se i lijepo proveo u društvu dobrih Podnovčana.
