Čitav predio ispod Stjepanovića kuća u Tatarima uopšteno smo zvali Potok. Naravno, taj naziv se odnosio na Grabički potok. Kroz potok smo bližim putem - poprijeko išli do kuća Laze Miloševića, Trive Pavičića, Jove Pavičića, Nedjeljka Grozdanovića - Berića, a odatle dalje do Đekića, Živkovića, Kalaka, Popovića, čak smo kroz potok išli često preko njiva u školu u Polju, često smo tuda išli i do Stojića zaseoka itd. Tako je,dakle, kroz šumicu preko Grabičkog potoka bila utabana staza i ona je prolazila samo par metara od žive vode - bunara koji je na tom mjestu davno iskopan i koji je služio čitavom našem zaseoku da napaja stoku na njemu, ali je voda zapravo bila i za piće. Bunar nikada nije bio dubok - možda najdublji do 2 m, često se zasipao, ali ljudi su ga ponovo produbljivali. Na tom mjestu, ali i uopšte duž potoka njegove obale su bile pune kamenja, kamenih škriljaca koji su mnogo ličili na neku sedru. Ta sedra je često na sebi imala plavu masnu boju, a mi smo mislili da su to neki organski ostaci Panonskog mora. Elem, bunar o kojem je riječ nikada nije presušivao, a nalazio se samo 1-2 m od potoka. Iznad njega je uvijek bila ogromna nagnuta lipa koja i dan danas tu stoji, a bunar je bio doslovno u žilju ispod te lipe. Ova fotografija kojom trenutno raspolažem snimljena je mobilnim telefonom, pa nije baš najbolja, ali ipak će vam dočarati kako izgleda ovaj bunar, koji je zapravo više azna.
