Slavka Đekića u Žeravcu smo posjetili iznenada, nenajavljeno. Kod dobrog prijatelja i komšije mogao sam sebi dozvoliti tu slobodu, a izgleda nisam ni pogriješio, jer se Slavko obradovao mom dolasku i odmah ostavio svoj posao na sređivanju pčelinjih košnica koje se nalaze na kamionskoj prikolici. Naravno, ni ja nisam pretjerao, pa smo u ugodnom razgovoru proveli onoliko koliko je njemu odgovaralo da odmori. Odmah me pozvao za sto koji se nalazi u ugodnom ambijentu njegovog dvorišta, a supruga Nada nas je ljubazno poslužila kafom, kolačima i sokom - naši običaji, najljepši na svijetu. Sa Slavkom se može razgovarati o svim mogućim temama - pčelarstvu, strarinama i tradiciji, slikanju u tehnici intarzije...,ali smo se ovoga puta fokusirali na razgovor o golubarstvu. Pa, tako Slavko reče, golubarstvom se bavi i njeguje ljubav prema golubovima od svoje 12. godine, kada su mu se kod pokojnog Zorana Milojevića svidjeli slavonski gaćani i tada je kupio svoj prvi par golubova. Posle toga imao je još nekoliko parova. Ali, u to vrijeme svinjsko meso se sušilo na tavanima kuća, a golubovi su letjeli slobodno svaki dan, tako da su ulazili u tavan i naravno, kljucali slaninu... To je pomalo izazvalo negodovanje ukućana, pa Slavko objektivno, nije mogao proširivati svoje jato, ali sam je sebi dao zadatak da će to učiniti čim bude imao uslove. I tako je neko vrijeme bio bez golubova, ali oni su mu ostali, kako sam kaže, neizbrisiva ljubav.
Kada se oženio 1973. godine, a tada je živio i radio u Sisku, kupio je dva bijela goluba perikera, a nakon toga još golubova, pa je jedno vrijeme imao i do 70 komada. najviše je u to vrijeme imao komaronskih prevrtača, gušana i perikera. kaže da su mu se najdublje urezali zagrebački prevrtači zbog njihove vesele naravi i atraktivnosti, a i nisu posebno zahtjevni. Slavko je ponovo počeo da živi u Žeravcu 1995. godine i već 1996. je ponovo nabavio zagrebačke prevrtače i druge golubove, tako da ih sada ima oko 40 komada.
Interesantno je da Slavko ima i dva para grlica koje je dobio na poklon od Željke Ćosića, svog dobrog prijatelja iz Polja koji je kod svoje kuće razmnožio grlice. Grlice sasvim normalno bitišu pored golubova i neprestano (a, posebno ujutro) pjevaju svoje poznato kupuj kru. Osim zagrebačkih, ima i brojne brodske prevrtače.
Svoje golubove Slavko drži u posebno ograđenom velikom kavezu od pletene žice unutar koga se nalaze drva sa granama da golubovi mogu slijetati, hranilice, poseban smještaj za noć i zaštitu od nevremena, kavezi i drugo. Golubove hrani posebnom hranom za golubove koja se sastoji od sitnog kukuruza, suncokreta, bijelog prosa, crvenog prosa, pšenice, ječma i riže. Naravno, ponekad im daje i drugu hranu, kao npr. sušene mrvice hljeba i redovno im sipa vodu u posude.
Svi Slavkini golubovi su prstenovani numerisanim prstenovima koje isporučuje Savez golubara Republike Srpske prema određenim pravilima, a Slavko je član Društva za zaštitu i odgoj sitnih životinja HOBI Derventa, čiji je i sekretar. Kuću ovog golubara krase mnoge diplome, priznanja i pehari za učešće i osvojena pobjednička mjesta na brojnim takmičenjima golubara - Banja Luka, Derventa, Tešanj...
Kao dodatne motive za bavljenje ovim predivnim hobijem, Slavko ističe da ga bavljnenje golubarstvom i igra sa njegove 3 unuke tako opušta za druge poslove, da tako napuni akumulatore i psihološki se najbolje opusti. On preporučuje, posebno djeci i omladini, da se bave golubarstvom i da se druže sa životinjama kako bi ostali zdraviji, duhovno jači i da se time odmaknu malo od kompjutera i igrica koje, ako se pretjerano koriste, uništavaju psihu. Ističe da mladi treba da u ruci osjete nešto što diše i što je živo, da osjete da je to (npr.golub) neko biće, a ne samo plastične (ponekad i kancerogene) igračke.
Pitao sam Slavka kakvu bi još poruku još poslao mladima, a on je odgovorio da bi volio i da bi bilo korisno da se mladi ljudi što više druže sa životinjama i živim bićima i da što više borave u prirodi!
Kada se oženio 1973. godine, a tada je živio i radio u Sisku, kupio je dva bijela goluba perikera, a nakon toga još golubova, pa je jedno vrijeme imao i do 70 komada. najviše je u to vrijeme imao komaronskih prevrtača, gušana i perikera. kaže da su mu se najdublje urezali zagrebački prevrtači zbog njihove vesele naravi i atraktivnosti, a i nisu posebno zahtjevni. Slavko je ponovo počeo da živi u Žeravcu 1995. godine i već 1996. je ponovo nabavio zagrebačke prevrtače i druge golubove, tako da ih sada ima oko 40 komada.
Interesantno je da Slavko ima i dva para grlica koje je dobio na poklon od Željke Ćosića, svog dobrog prijatelja iz Polja koji je kod svoje kuće razmnožio grlice. Grlice sasvim normalno bitišu pored golubova i neprestano (a, posebno ujutro) pjevaju svoje poznato kupuj kru. Osim zagrebačkih, ima i brojne brodske prevrtače.
Svoje golubove Slavko drži u posebno ograđenom velikom kavezu od pletene žice unutar koga se nalaze drva sa granama da golubovi mogu slijetati, hranilice, poseban smještaj za noć i zaštitu od nevremena, kavezi i drugo. Golubove hrani posebnom hranom za golubove koja se sastoji od sitnog kukuruza, suncokreta, bijelog prosa, crvenog prosa, pšenice, ječma i riže. Naravno, ponekad im daje i drugu hranu, kao npr. sušene mrvice hljeba i redovno im sipa vodu u posude.
Svi Slavkini golubovi su prstenovani numerisanim prstenovima koje isporučuje Savez golubara Republike Srpske prema određenim pravilima, a Slavko je član Društva za zaštitu i odgoj sitnih životinja HOBI Derventa, čiji je i sekretar. Kuću ovog golubara krase mnoge diplome, priznanja i pehari za učešće i osvojena pobjednička mjesta na brojnim takmičenjima golubara - Banja Luka, Derventa, Tešanj...
Kao dodatne motive za bavljenje ovim predivnim hobijem, Slavko ističe da ga bavljnenje golubarstvom i igra sa njegove 3 unuke tako opušta za druge poslove, da tako napuni akumulatore i psihološki se najbolje opusti. On preporučuje, posebno djeci i omladini, da se bave golubarstvom i da se druže sa životinjama kako bi ostali zdraviji, duhovno jači i da se time odmaknu malo od kompjutera i igrica koje, ako se pretjerano koriste, uništavaju psihu. Ističe da mladi treba da u ruci osjete nešto što diše i što je živo, da osjete da je to (npr.golub) neko biće, a ne samo plastične (ponekad i kancerogene) igračke.
Pitao sam Slavka kakvu bi još poruku još poslao mladima, a on je odgovorio da bi volio i da bi bilo korisno da se mladi ljudi što više druže sa životinjama i živim bićima i da što više borave u prirodi!
Golubarnik
Slavko hrani golubove
Mladi golubovi
Kavezi
Diplome
Pehari
Slavko Đekić sa peharima za golubarstvo
