Jadranka Stojakovic - SVE SMO MOGLI MI

Tamburaši - Nisam te se nagledao

Dragan Stojnic - Jedan covek i jedna zena

Ljekarska uvjerenja četvrtkom

Ljekarska uvjerenja za vozače i vlasnike oružja od 1. marta o.g. ponovo se izdaju u Domu zdravlja Derventa, potvrdio je Mirko Šaran, direktor ove medicinske ustanove. 

- Uvjerenja se izdaju svakog četvrtka od 12,00 časova, a stanovništvo može doći i malo ranije kako bi naše osoblje već pripremilo potrebnu dokumentaciju i izvršilo pregled koji je u nadležnosti našeg medicinskog kadra. Dio komisije dolaziće iz Zavoda za medicinu rada i vjerujem da smo napravili dobar dogovor, a sve sa ciljem da se budućim vozačima i vlasnicima oružja izađe u susret. Ovim dogovorom smo smanjili odlaske u Doboj i u druge medicinske ustanove - ističe Šaran.

Radi lakše komunikacije sa stanovništvom, odnosno pružanja kompletnih informacija o radu Doma zdravlja pokrenuta je i internet prezentacija (www.dzderventa.com). 

U prethodnoj godini urađeni su značajni poslovi, zamijenjena je stolarija, krečenje prostorija i osvježenje vanjskog izgleda čime su stvoreni bolji uslovi za rad. 

- Cjelokupan posao je koštao 230.000 KM. Novac za ove namjene obezbijeđen je kreditom Svjetske banke koji vraća država, dok je 30 odsto novaca obezbijedila opština Derventa. Očekujemo nastavak rekonstrukcije drugih zgrada i prostora koji su sastavni dio kompleksa naše ustanove - dodao je Šaran.

Posavske novosti

Bunar u potoku

Čitav predio ispod Stjepanovića kuća u Tatarima uopšteno smo zvali Potok. Naravno, taj naziv se odnosio na Grabički potok. Kroz potok smo bližim putem - poprijeko išli do kuća Laze Miloševića, Trive Pavičića, Jove Pavičića, Nedjeljka Grozdanovića - Berića, a odatle dalje do Đekića, Živkovića, Kalaka, Popovića, čak smo kroz potok išli često preko njiva u školu u Polju, često smo tuda išli i do Stojića zaseoka itd. Tako je,dakle, kroz šumicu preko Grabičkog potoka bila utabana staza i ona je prolazila samo par metara od žive vode - bunara koji je na tom mjestu davno iskopan i koji je služio čitavom našem zaseoku da napaja stoku na njemu, ali je voda zapravo bila i za piće. Bunar nikada nije bio dubok - možda najdublji do 2 m, često se zasipao, ali ljudi su ga ponovo produbljivali. Na tom mjestu, ali i uopšte duž potoka njegove obale su bile pune kamenja, kamenih škriljaca koji su mnogo ličili na neku sedru. Ta sedra je često na sebi imala plavu masnu boju, a mi smo mislili da su to neki organski ostaci Panonskog mora. Elem, bunar o kojem je riječ nikada nije presušivao, a nalazio se samo 1-2 m od potoka. Iznad njega je uvijek bila ogromna nagnuta lipa koja i dan danas tu stoji, a bunar je bio doslovno u žilju ispod te lipe. Ova fotografija kojom trenutno raspolažem snimljena je mobilnim telefonom, pa nije baš najbolja, ali ipak će vam dočarati kako izgleda ovaj bunar, koji je zapravo više azna.



Natra ili stan-sjećate li se ove mašine?

Staro,staro dajte-ono što miriše na bosiljak!

Čatrnja (bunar za sakupljanje površinske vode)

Priručna česma

Čajnik Nedjeljka Grozdanovića - Berića

Ostaci kuće Jove i Ilinke Pavičić - zaseok Starčevići-Pavičići

Pavičića kuća zidana ćerpičom

Punjenje akumulatora na traktoru

Koš za košarku u dvorištu

Sobni ambijent

Domaća pita

Dvorište Dobre ili Dražena Sekulića

Briza

Ražnjić

Naprava za sušenje i dimljenje sira

Dimljeni sirevi

Krofne sa šećerom

Tarabe

Stolnjak

Kafa

Ručak

Zvono za dozivanje čelca

Pumpa za crpljenje vode (postavlja se na kardan traktora)

Bolera za dovlačenje vode

Obrane i uskladištene jabuke

Jelipanke,ajdared, jonatan

Slama u balama

Špajz

Sijeno, slama

Bogata pušnica

Sirevi na sušenju u pušnici

Pravi proljetni dan

Danas je u Polju bio pravi proljetni dan. I pored toga što je jutros bilo pojakog mraza, kasnije se pojavilo sunce i temperatura je dostizala 14-15 stepeni. Bilo je sjeverozapadnog vjetra i ko je boravio napolju morao je imati solidnu jaknu i lakšu kapu ili kačket na glavi. Mnogi mještani su današnji dan iskoristili za orezivanje voća, sadnju hortikulture i voćaka i paljenje otpadnog šiblja ili grabljanje vrta i dvorišta. I dan se produžio znatno, tako da sada smrkava oko 18,10.

Grabički potok

Šuma Grabik proteže se duž razgraničenja između zaseoka Tatari i Starčevići (Pavičići). To je u dužini od cca jednog kilometra. Kroz ovu šumu, svojom dolinom teče Grabički potok. Počinje ispod Ćosića i Ignjića kuća, prolazi ispod Stjepanovića i ulijeva se u rječicu Lješnicu kod njive zvane Luka, ispod kuće Jove Stjepanovića Brke ili Brane Stjepanovića. Nedaleko od ovog mjesta, koje vidimo na slici, nekada se nalazila ljesa - posebno građeni pleteni most. Ljesa je imala dva brvna širine jedno 2 metra, poprečne elemente u koje je bila upletena podloga od lijeske - nešto slično priručnim napravama za sušenje šljiva i voća. Iako je ljesa bila od naoko tankih lijeski (do 5 cm debljine), preko nje su ipak prelazili čak i volovi sa zapregom, krave koje su vođene na pašu preko rječice, ovce i pješaci mještani. Tuda je vodio i kraći put do zadruge u Žeravcu ili do kuća Banovića u Žeravcu. Kada su bile velike poplave, ljesa bi bila oštećena ili čak odnesena vodom, ali mještani su je uporno popravljali i ona je na tom mjestu stajala sve do 90-ih godina. Od tada ljese više nema, kao što nema ni platice na Lješnici koja je bila postavljena desetinama godina kod šume Tukovi, u blizini Živkovića kuća koje su bile u Žeravcu. Preko te platice svi smo bezbroj puta prelazili kada smo išli na autobusku stanicu u Žeravac ili da bi otišli u zadrugu (prodavnicu) da kupimo potrepštine za kuću.

Platica se sastojala od jednog brvna, drveta debljine 20 - 30 cm koje je sa gornje strane bilo zatesano tako da je bilo ravno. Platica je premošćavala Lješnicu na mjestu gdje je bila široka 3-4 m. Imala je na 1-1,5 m visine paralelno sa njom i jedno drvo koje je služilo za pridržavanje (rukohvat). Dešavalo se da su ljudi padali sa platice ako bi bili nespretni, ako bi se plašili prijeći, ako bi bili pijani ili ako bi od dotrajalosti pukao rukohvat, pa bi se izgubila ravnoteža. I ja sam jednom pao sa platice, ali ne ove koje opisujem. To se dogodilo u mom petom razredu kada sam išao u školu u Žeravac. Zdravko Grozdanović, Goran Pavičić, Boro Ignjić i ja krenuli smo poprijeko u školu, tj preko rijeke. Tada je jedna improvizovana platica, bez rukohvata sa strane, postojala i niže Sekulića kuća na Lješnici. Tako bi, prešavši tu platicu izbili na put koji iz Žeravca vodi u Malu Kulinu, išli bi tim putem i izašli kod katoličke crkve u Žeravcu i onda do škole. Jedno jutro smo dakle krenuli, došli do platice, moji drugovi su prešli, ali ja sam se nekako nespretno spotakao, pao u vodu zajedno sa svojom tašnom. Svi su se smijali, a ja, kad sam izašao iz vode - i ja sam se nasmijao i rekao da oni samo produže, a da ja danas ostajem kod kuće. Drugovi su se pogledli, uozbiljili i ipak nastavili u školu, a ja sam pošao kući jer sam se morao presvući i znam da sam cijeli dan sušio knjige i sveske pored šporeta. U tome nisam bio dovoljno pažljiv, pa su mi se listovi presušili i izmotali. Otac mi je, naravno, kasnije opravdao izostanak. E sad na Lješnici je bilo još platica, mostića, ljesa, ali o tome drugom prilikom.

A ovaj članak smo nazvali Grabički potok?!?!?! 

Grabički potok na mjestu ulijevanja u Lješnicu