Drugi o nama - pojmovi i za mene novi!

Za vrijeme nedavnih velikih vrućina jednoga dana sam otišao na rijeku Bosnu da potražim hlada i malo osvježenja. Prvo sam boravio, kupao se i pomalo pecao u Trnjanima kod ribarske kolibe, a nakon toga sam nizvodno posmatrao Bosnu tražeći lijepa mjesta za pecanje i odmor, dugo posmatrao deponije i eksploataciju šljunka i pijeska i "način" na koji se to radi, posmatrao sam i razmišljao zašto je Bosna sada tako plitka i gotovo crna... Tako se pomalo pomičući došao sam do jednog prilaza Bosni u Podnovlju na kojem sam primijetio mali improvizovani putokaz na lijevo sa natpisom "šator". Zainteresovalo me je pa sam kolima produžio voziti u tom pravcu malim putićem, pa preko njive sa vidljivom stazom, ponovo putićem i dodjem do same Bosne, stanem. Nedaleko desno, zaista šator, veliki možda za pedesetak ili više ljudi. Nalazio se u hladovini i oko njega i pred njim se vrtilo oko desetak ljudi. Ispred šatora na par metara, traktor - zetor sa prikolicom na kojoj je sijeno i gomila prostrtih jorgana i deka-neko je prethodne noći na njoj spavao pod vedrim nebom. Lijevo na desetak metara podignut stoji jedan mali šator za dvoje-troje. Malo podalje dvojica ribara pecaju i nešto glasno dovikuju ostalima. Izađem iz auta i polako krenem prema ljudima pozdravljajući ih izdaljeg na što mi oni srdačno odgovore i pozovu me da sa njima sjednem i popričam. Kažu da ih je do prije sat bilo blizu sto, da su svi većinom odatle mještani - Podnovlje, Božinci, Trnjani. Predstavim im se i priupitam kako su uspjeli da se tako okupe, jer je sve teže u ovom brzom vremenu okupiti malo više ljudi bilo kakvim povodom. Objašnjavaju mi da je slavljen rodjendan dvojice ljudi uz pečenje i pjesmu u hladovini vrba i topola pod šatorom, a da je jedan od slavljenika, za divno čudo upravo danas dobio unuka koji se, eto, sticajem okolnosti rodio u Moskvi.

I tako člestitajući slavljenicima, nastavimo razgovor uz pivo i mezu. Ljubazni i dobri ljudi, razgovorni i znatiželjni, priča po priča o ribarenju, o zagađenosti Bosne, o nekim boljim vremenima.

Kada sam se predstavljao, govoreći da sam iz Polja odmah me dočeka pitanje : je li iz Ževanjskog? Odgovorim da sam iz Polja, tu u blizini, iz derventskog Polja. Svi uglas kažu : pa da iz Ževanjskog polja. Pitam - kako to misle i oni mi objasne i vidim ljudi ne griješe, samo ja prvi puta čujem za taj pojam. A, oni zapravo misle na "žetvanjsko polje" što su zapravo Sredelja ili naša ekonomija. Polje poznaju po dobroj žetvi i ogromnim plodnim površinama. Kažu da su nekada vodili stoku ili zaprežnim kolima išli na sajam u Derventu, na vašar, i da dobro poznaju naš put kroz Polje... I još rekoše da su uvijek morali, idući iz Dervente za Podnovlje-vraćajući se, zastajati na brdu između Polja i Kuline da bi "ispustili vodu i ljudi i konji", pa su to brdo Podnovčani nazivali "Pišanovo brdo". Svi smo se nasmijali, a onda su me pitali i o nekim ljudima iz Polja koje su poznavali, o Derventi, o Brodu i drugim temama...dugo smo pričali i o rijeci Bosni, njenim ljepotama, ribarenju, ljetnoj regati, o zagađenju  i njihovoj tuzi zbog toga, o Podnovlju, a potom sam se srdačno pozdravio sa svima, zahvalio im se na časti i sve do auta me je ispratio jedan ljubazni Podnovčanin-gospodin Krekić, koji je nekako tokom razgovora pokazao i najviše znanja o našem širem zavičaju, njegovim ljudima, običajima... Eto tako sam saznao za "Ževanjsko polje" i za "Pišanovo brdo", ali se i lijepo proveo u društvu dobrih Podnovčana.

Lješnica je i ove godine zbog suše i eksploatacije vode potpuno presušila-dokle ovako i šta nam slijedi???

Lijepim povodima Poljčani se brzo okupe i puno vesele sa prijateljima i košijama - sa jedne proslave 30-godišnjice braka ovih dana

 

 

 

 

 

 

Na fotografijama: Stjepan Stjepanović, Savo Banović, Bosa Banović, Nikola Jovičić, Petra Jovičić, Božica Stjepanović, Ranko Stjepanović, Lidija Čuljević-Šremzer, Drago Handanović, Željko Stjepanović, Ankica Stjepanović, Jovanka Jovičić, Ilija Jovičić, Dragutin Sekulić, Mirjana Sekulić, Mira Sekulič, Jovana Sekulić, Jelena Sekulić, Cvijeta Stjepanović, Borka Grozdanović, Zdravko Grozdanović, Nada Jelić, Sreto Jelić, Mara Stjepanović, Sandra Stjepanović...Rosa Stjepanović, Božo Lazukić, Nada Sekulić...

aRS: Lidijina Palčićeva kućica

aRS: Lidijina Palčićeva kućica: Svake godine u Kožuhama kod Doboja održava se likovna kolonija na kojoj učestvuje petnaestak umjetnika. Jedna od učesnica je redovno i gosp...

Derventa iz "pticije" perspektive UHD 4K video-autor Darko Đurđević

Počeo je 166. Derventski vašar

Iako Derventski vašar zvanično počinje 28. avgusta, najveći broj ljudi dobro poznatu lokaciju na Sajmištu posjeti i koji dan ranije.

Tako je bilo i ove godine, a kako su predvašarski dani i dani vikenda, već sinoć su mnogi iskoristili priliku da uživaju u vašarskim atrakcijama.

Balerine, ringišpili, kamikaze, glasna muzika i blještavilo svjetiljki svih boja opet su tu.

Donosimo vam djelić atmosfere od večeras (subora, 26. avgust).

 

 
Derventa cafe

Derventska vašarijada

Derventski paroh Stevan Jelić i trgovci Đorđo Kostić, Risto Kostić i Simo Karamitrović sa ostalim parohijanima započeše 1851. godine gradnju derventske crkve. Zidanje je trajalo do 1855. godine kada je osvećena i posvećena Uspeniju Presvete Bogorodice.

U ratnim godinama vašar se prekidao i uvijek obnavljao i postojao još bolji i bogatiji sadržajima, a iz godine u godinu, sve moderniji. Bilo, kako bilo, za djecu, mlade i stare, uvijek je bio intresantan i privlačan, pa se vašar čekao uvijek kao najveća derventska svetkovina za koju se čitavu godinu pripremalo i ostavljalo nešto parica da se za vašarski provod nađe. Vašarijada ove godine će obilježiti 166 godina lijepe tradicije po čemu je naš grad postao prepoznatljiv i stekao svoj ugledPovodom osvećenja temelja crkve, održano je veliko narodno veselje poslije molitve, koje se iz godine u godinu održavalo i postalo tradicionalno, kao nadaleko poznati derventski vašar. Mjesto održavanja vašara je bilo kod crkve, koji će više puta mijenjati lokaciju sve do današnje lokacije gdje se najduže zadržao, gdje je bila ujedno i stočna pijaca.

Tako je bilo oduvijek. Na derventski vašar o Velikoj Gospojini svake godine, obično u sedam dana trajanja, dolazilo bi se iz svih krajeva svijeta gdje god postoje i žive Dervenćani. Dolazilo samo da bi se doživio i osjetio dah vašara, a odlazilo kada se novčanici potpuno isprazne. Ko nije bio na vašaru, kao da mu je te godine nešta nedostajalo, ostajala je praznina u životnim događajima.

Odmah po dolasku u grad, već s Rabića, osjećala se galama, vreva, rad motora i žamor naroda, a pogotovo se širio prijatan miris roštilja, ražnja i  mami priča koje su se čule daleko,a narod je kuljao i gurao se kao da nikad nije vidio vozača u kaci sa motorom, zmiju anakondu dugačku, tako da joj je rep u Doboju, a glava u Derventi, pa kuća straha, uvijek ponešto novo i intresantno, ali se još ne može bez šećernog sladoleda, šatri i mezetluka svake vrste, gdje goste zabavljaju pjevači i pjevačice.

Ali svako je uvijek, a i sada, nalazio u njemu zadovoljstvo. Neki uz piće i trećerazredne napola gole pjevaljke, raznorazne đinđuve, zabave, pečenje, dječije igračke, balerine. Sve je to vašar, na kome seljak proda junca i „spička“ pare u šatri kod pjevaljke, jer jednom je u godini vašar i svi se za njega pripremaju od najstarijih do onih najmlađih, za sve je to zabava, a za neke posljednji voz da se u poodmaklim godinama žednim očima nagleda trećerazrednih pjevaljki sa isturenim prsima i sisama koje se kao vulkan tresu i oči varaju pivom opijenom starcu koji samo što nije zatakao očima pa hoće još rukom da ih dodirne pa makar odmah odapeo. I tako svake godine traje i održava se vašarijada puna „šarenih laža“ i obećanja, ali kako god bilo uvijek na svoj način privlači neodoljivi miris ćevapa i pečenja i raznih drugih prehrambenih đakonija.

Vašar u Derventi označava i početak školske godine, jer obično poslije vašara polazi se u školu. Za posljednje dane pred školsku godinu to je prilika da se knjige i sveske đacima kupe, ako nešto ostane opančići ili patike.

Nije bilo vašara ni 1992. godine, jer Derventa je tada bila, mjesto u kome nije bilo struje, vode, ogreva, trgovina, škola i svega onog što čini život u jednom gradu. Od tada počela je obnova grada strpljivo i mukotrpno skoro dvije i po decenie i više, svake godine bolje i uspješnije od prethodne. Sa obnovom grada obnovljen je i tradicionalni vašar, već 1994. godine, naravno skromno, ali da se tradicija ne prekine. Bio je to 152. po redu vašar,a evo stigli smo do 166.vašara, kojim se možemo pohvaliti i biti zadovoljni da smo opet grad sa najvše zaposlenih, uređenim i čistim ulicama, kružnim tokovima saobraćaja, lijepim i mnogim stambenim zgradama, robnim kućama, bogatim kulturnim i sportskim životom. Derventa je nikla iz ruševina i pepela i podigla se kao feniks. Postala je otvoreni grad, grad tolerancije i uvažavanja za sve, koji hoće i žele da žive u njemu.

Zato će ova vašarijada biti bogatija, sadržajnija i veselija više nego ikada do sada.

Savko Pećić Pesa