Derventski paroh Stevan Jelić i trgovci Đorđo Kostić, Risto Kostić i Simo Karamitrović sa ostalim parohijanima započeše 1851. godine gradnju derventske crkve. Zidanje je trajalo do 1855. godine kada je osvećena i posvećena Uspeniju Presvete Bogorodice.
U ratnim godinama vašar se prekidao i uvijek obnavljao i postojao još bolji i bogatiji sadržajima, a iz godine u godinu, sve moderniji. Bilo, kako bilo, za djecu, mlade i stare, uvijek je bio intresantan i privlačan, pa se vašar čekao uvijek kao najveća derventska svetkovina za koju se čitavu godinu pripremalo i ostavljalo nešto parica da se za vašarski provod nađe. Vašarijada ove godine će obilježiti 166 godina lijepe tradicije po čemu je naš grad postao prepoznatljiv i stekao svoj ugledPovodom osvećenja temelja crkve, održano je veliko narodno veselje poslije molitve, koje se iz godine u godinu održavalo i postalo tradicionalno, kao nadaleko poznati derventski vašar. Mjesto održavanja vašara je bilo kod crkve, koji će više puta mijenjati lokaciju sve do današnje lokacije gdje se najduže zadržao, gdje je bila ujedno i stočna pijaca.
Tako je bilo oduvijek. Na derventski vašar o Velikoj Gospojini svake godine, obično u sedam dana trajanja, dolazilo bi se iz svih krajeva svijeta gdje god postoje i žive Dervenćani. Dolazilo samo da bi se doživio i osjetio dah vašara, a odlazilo kada se novčanici potpuno isprazne. Ko nije bio na vašaru, kao da mu je te godine nešta nedostajalo, ostajala je praznina u životnim događajima.
Odmah po dolasku u grad, već s Rabića, osjećala se galama, vreva, rad motora i žamor naroda, a pogotovo se širio prijatan miris roštilja, ražnja i mami priča koje su se čule daleko,a narod je kuljao i gurao se kao da nikad nije vidio vozača u kaci sa motorom, zmiju anakondu dugačku, tako da joj je rep u Doboju, a glava u Derventi, pa kuća straha, uvijek ponešto novo i intresantno, ali se još ne može bez šećernog sladoleda, šatri i mezetluka svake vrste, gdje goste zabavljaju pjevači i pjevačice.
Ali svako je uvijek, a i sada, nalazio u njemu zadovoljstvo. Neki uz piće i trećerazredne napola gole pjevaljke, raznorazne đinđuve, zabave, pečenje, dječije igračke, balerine. Sve je to vašar, na kome seljak proda junca i „spička“ pare u šatri kod pjevaljke, jer jednom je u godini vašar i svi se za njega pripremaju od najstarijih do onih najmlađih, za sve je to zabava, a za neke posljednji voz da se u poodmaklim godinama žednim očima nagleda trećerazrednih pjevaljki sa isturenim prsima i sisama koje se kao vulkan tresu i oči varaju pivom opijenom starcu koji samo što nije zatakao očima pa hoće još rukom da ih dodirne pa makar odmah odapeo. I tako svake godine traje i održava se vašarijada puna „šarenih laža“ i obećanja, ali kako god bilo uvijek na svoj način privlači neodoljivi miris ćevapa i pečenja i raznih drugih prehrambenih đakonija.
Vašar u Derventi označava i početak školske godine, jer obično poslije vašara polazi se u školu. Za posljednje dane pred školsku godinu to je prilika da se knjige i sveske đacima kupe, ako nešto ostane opančići ili patike.
Nije bilo vašara ni 1992. godine, jer Derventa je tada bila, mjesto u kome nije bilo struje, vode, ogreva, trgovina, škola i svega onog što čini život u jednom gradu. Od tada počela je obnova grada strpljivo i mukotrpno skoro dvije i po decenie i više, svake godine bolje i uspješnije od prethodne. Sa obnovom grada obnovljen je i tradicionalni vašar, već 1994. godine, naravno skromno, ali da se tradicija ne prekine. Bio je to 152. po redu vašar,a evo stigli smo do 166.vašara, kojim se možemo pohvaliti i biti zadovoljni da smo opet grad sa najvše zaposlenih, uređenim i čistim ulicama, kružnim tokovima saobraćaja, lijepim i mnogim stambenim zgradama, robnim kućama, bogatim kulturnim i sportskim životom. Derventa je nikla iz ruševina i pepela i podigla se kao feniks. Postala je otvoreni grad, grad tolerancije i uvažavanja za sve, koji hoće i žele da žive u njemu.
Zato će ova vašarijada biti bogatija, sadržajnija i veselija više nego ikada do sada.
Savko Pećić Pesa
