Stariji samo 2 - 3 godine od mene, a ja sam tada mogao ići npr. u drugi razred Osnovne škole, Boro Stjepanović i Ranko Živković su me veoma zainteresovali za golubove i golubarstvo. Sjećam se da sam zajedno sa njima išao kupovati golubove čak u " Šušnjare ili Nove Lužane " . Boro i Ranko imali su tada i do 50 golubova, što je bio samo moj dječački san. Znam da sam imao najviše 25 golubova. Medju njima je bilo prevrtača, ronlera, krunaša, lepezana i " gaćonja " - zvali smo ih tako jer su im noge bile obrasle perjem. Golubove smo i razmjenjivali, a za kvalitet vrste bilo je presudno da golub ima što manji i kraći kljun. Da bi se pred drugim dječacima hvalio, znam da sam pravio fine male prstenove od sjajnog žutog aluminijskog lima i pažljivo stavljao nekim golubovima oko nogu. Kaveze smo pravili od drvenih gajbi ili običnih dasaka i pričvršćivali ih za zidove štala ili štagera, ali smo uvijek imali problem sa mačkama koje su vrebale i uspijevale da uhvate ponekog goluba i pojedu ga. Neki golubovi su bili žrtve gladnih jastrebova, pa je uvijek bio rizik puštati golubove da lete. Ipak, nismo mogli odoljeti, puštali smo ih i uživali u njihovoj eleganciji i letačkim sposobnostima, divili se visinama koje su oni dostizali, vratolomijama koje su izvodili prilikom prevrtanja u vazduhu, a to su najbolje činili prevrtači i ronleri. Ronleri su bili toliko " ludi " da se sjećam jedne prilike u kojoj se moj golub toliko prevrtao u vazduhu da je , meni na očigled, veoma snažno udario u krov šupe, ostao je živ, ali mu je glava bila okrenuta unazad - hranio sam ga i pojio nekoliko dana u kartonskoj kutiji, ali je na kraju ipak krepao. Na travi i u dvorištu pravo divljenje su izazivali lepezaneri, sa širokim i lijepim uzdignutim, u lepezu načinjenim repovima. Divno su gugutali i šepurili se. Najveća radost bila je kada se izlegu mladi golubovi. A, da bi imali više golubova hvatali smo i tzv. divljake ( tzv. gradske golubove ), tj. one što lete u jatima i žive na kućama ( obično napuštenim ). Sjećam se da smo jednom prilikom Željko Stjepanović i ja otišli do napuštene kuće Nede Banovića u Žeravcu i na tavanu hvatali golubove. Da nam ne bi pobjegli, napravili smo alatku kojom bi zatvorili onu rupu koja se nekada pravila na dumama kuća ( obično je bila trouglasta ili okrugla), a jedan od nas je na tavanu hvatao golubove i trpao ih u one mrežaste vreće za krompir - onda smo ih odnosili kući i zatvarali u kaveze. Ta alatka se sastojala od jedne dugačke drvene motke ( npr.5 m ) na čijem vrhu je sa strane bila prikovana daska ( npr. 30 x 30 cm ) koja se prisloni na dumu i njome se zatvori rupa kroz koju bi golubovi mogli izlaziti. Pored već nabrojanih, u našem kraju golubarstvom su se bavili i voljeli ovaj hobi i Sreto Jelić, Branko Arivuković, Boro Ignjić, Novo Ignjić...
Ovih dana sam posjetio Boru Stjepanovića i na moje veliko iznenadjenje ugledao golubove i golubarnik. Ranije sam vjerovao da zbog veoma velikih obaveza na porodičnoj farmi više ne drži golubove, ipak... Ljubav prema golubarstvu ostala je i on sada ima vjerovatno preko sto golubova različitih vrsta. Svoju ljubav prema golubovima prenosi na svog sina Nedeljka, a kaže da i danas ode i posjeti poneku izložbu golubova i još uvijek razmjenjuje golubove sa drugim golubarima. Sad pogledajmo nekoliko fotografija snimljenih ovom prilikom kod Bore Stjepanovića.
Golubarnik iz dva dijela ( zidana prostorija i vanjska zaštićena mrežama )
Boro Stjepanović ( sa šeširom ) sa sestrićem Sladjanom Jelićem
Suve mrvice od hljeba za golubove
Golubovi guču
Budući visokoletači
