Kada bi većinu naših poznanika upitali šta je prangija, o kakvom se predmetu ili napravi radi, vjerovatno da samo izuzetni poznavaoci znali o čemu je riječ. Rijetko se može naći i u muzejima, kao da joj nije ni tamo bilo mjesta, a toliko je nekada nešto značila. Čak nije ušla ni u knjige zajedno sa slikom i pored toga što se njeno ime često izgovara.
Prangija zapravo i jeste mali top iz koga se nije pucalo kao iz oružja, nego je služila za počasne paljbe o svetkovinama i za pokazivanje vremena.
– Tako bi, kad dođe dvanest sati ”odgulila” prangija i znalo bi se da je nastalo podne. Njome se označavao početak i završetak molitve u crkvi. Eno čula se prangija, treba ići na molitvu, pamtim i ja kao dijete. Isto tako o svetkovinama iz prangije se prangijalo i pucalo do zore, pričao je sad već upokojeni Dušan Jelić, koji je sačuvao jedan primjerak.
On je pronašao u ruševinama pravoslanog hrama u Derventi, zajedno sa pokojnim Milanom Poparom i sačuvao.
U derventskoj crkvi bile su dvije prangije, a pronađena je samo jedna, dok je i u Pojezni kod crkve takođe bila jedna prangija. Pokojni sveštenik Novo Petrović ih je čuvao, ali nije vjerovatno nikad očekivao da će u ratu biti porušena crkva u kojoj je čitav život služio, a s njom će nestati i prangije.
Prangija veličine kao na fotografiji je teška više od 10 kilograma, livena je od tuča, kao i svi stari topovi. Punila se i nabijala barutom,a pri dnu ima mali otvor kroz koji se fitiljom palila barutna smjesa koja je eksplozivno sagorijevala, sa veoma jakom detonacijom. Njome su rukovali i pucali samo za to izučeni ljudi.
